srijeda, 09.07.2008.

Mjesečina i odmor

Nema me, nema me... vrijeme leti... a postovi sve rjeđi....

Na godišnjem odmoru, pišem ih ponajmanje...

Ostavljam svim ljudima dobre volje jedan opuštajući primjer glazbe...

Impresionistički obojana glazba u kojoj se tonovi nižu jedan uz drugoga bojom izolirani, a opet tako opuštajuće sklopljeni u suzvučje paralelnih akordičkih svijetova.... Kvintakordi i septakordi za bečku klasiku nezamislivo posloženi... a poslušajte kako smirujuće zvuče....

No, ovo je glazba XIX. stoljeća... možda jedinog pravog glazbenog predstavnika impresionizma C. Debussya (čitaj: KLODA DEBISIJA ) ...

Pa što ako niže paralelne akordičke svijetove? Pa što ako ugođaj stvara neobičnim kombinacijama koji zvuče ni dur ni mol... jer se okreće drevnoj pentatonici, dorskom načinu ili povećanim akordima ??????

Ako vam je potrebna glazba koja će probuditi sanjara u Vama i razgaliti preopterećenu dušu... preporučujem i ostale uradke ovog skladatelja....



Ostavljam Vas uvijene u mjesečinu... nadam se, u odličnom raspoloženju.

Ja odoh put plavih valova koji poput ovih tonova već odzvanjaju u mojim ušima....

Čitamo se od jeseni.

nedjelja, 18.05.2008.

Požuri, jer autobus već trubi - I.dio

„ Požuri jer autobus već trubi,
Ni časak on ne čeka to već znaš… „

Ovo je dio refrena pjesmice koju često zapjevam svojoj starijoj kćerkici… No, da jabuka ne pada daleko od stabla dokaz je i to da je isti refren s prilagođenim tekstom i meni pjevala moja teta…
Al' tko će nas pokrenuti ?????? Pogledajte i poslušajte jednu od izvedbi ovog zanimljivog pjesmuljka....



Ipak bile smo dovoljno brze da nam autobus nije morao trubiti i dovoljno motivirane provesti nezaboravan vikend.

Neopisiv je osjećaj smjestiti se u autobus i krenuti u dugopriželjkivanom smjeru….i to uz rođenu dječicu koja su se izvanredno zabavljala i sve naše bojazni oko cendranja i cvilenja pokopale u startu – odmah prve noći putovanja.




S nevjericom sam pratila i malene pelenaše koji su fantasično podnijeli put i gotovo čitave noći spavali. ( Svakako treba istaknuti da je autobus bio prve klase i ne pretrpan putnicima, tako da su neka djeca imala i dva sjedala za prileći ). Panturist je osigurao prvoklasan prijevoz i iskusnog vodiča (koji je također uz sebe imao svoju kćerkicu ).

Pokret iz ovih istočnih krajeva planiran je oko 22 sata petkom, da bismo s jutrom osvanuli u Veroni. Na slovenskoj granici smo također imali sreće, pa nisu zahtijevali da i djecu iznosimo s putovnicom van…( a sa Slovencima – ništa nas ne smije iznenaditi)…

Naša malena blaga su mirno spavala dok smo se mi udišući svježi slovenski zrak razgibavali svoje zglobiće već pomalo ukočene od puta skupljajući otiske žiga…
p.s. svakako preporučujem Putovnicu nositi jer uz Osobnu iskaznicu je potreban još jedan dokument koji se može pribaviti na našoj granici… pa su neki od putnika vraćeni po isti.

Prvi susret sa talijanskim stajalištem, iskoristili smo za jutarnju higijenu… Moja cura je spremno skočila na noge lagane…za razliku od usporene majke.…

Promatrala sam njezino ozareno lice koje je uživalo u detaljima koji meni nisu pali napamet. Na primjer: izgled stajališta, opremljenost , način upotrebe toaleta od puštanja vode za umivanje i pranje ruku, do upotrebe aparata za sušenje istih.

Mama se pak spremno dohvatila ispijanja kavice , a malenu sam prikovala uz mene potkupivši ju kinder jajetom…. barem dok ne progledam pod utjecajem kofeina.

Po povratku u autobus izjavila je svojoj tek probuđenoj kolegici: „ Ej, mi smo ti u drugoj zemlji… Sad kad izađeš, čut ćeš kako oni pričaju engo-lato-ie, a ti ništa ne razumiješ.“

Eto, dragi roditelji i oni koji se to tek spremaju postati – fantastičnog poticaja za učenje stranog jezika…




Verona nas je dočekala suncem okupana u svom sjaju i ljepoti drevnoga grada, sjecišta važnih trgovačkih ali i turističkih putova. Rijeka Adige i dalje lijeno teče za razliku od rijeke ljudi koja se slijevala trgovačkim ulicama kojima smo kročili.

Prva destinacija – McDonalds ( a što drugo ?!?!?! )… fina klopa i besplatan a relativno uredan toalet … Kako su samo slatki bili ti pomfritići… Petero djece je jelo iz jedne kutijice i veselo komentiralo sve oko sebe.

Ja sam pokušavala pronaći moj omiljeni kafić i popiti kavicu… No, ispred prastare veronske arene, umjesto 25.000 gledatelja, koliko stane u arenu, smjestio se nekakav sajam pod bijelim šatorima ispod kojih se širio zamaman miris tradicijske klope… od raznih vrsta salama, kobasica, sireva… do meda, sladoleda i kolača…

Na mjestu mojeg omiljenog kafića sa savršenim sladoledom koji sam opisivala svojoj lutkici, sada je nekakav butik, a na mjestu terase na kojoj smo ispijali jutarnju kavu, stoje maskirane osobe koje po mojem mišljenju treba premjestiti u Veneciju…. Jer maske nisu obilježje veronske ponude.




(p.s. Zamišljam sebe maskiranu s parolom – Vratite nam omiljeni kafić – slastičarnu !!!! Što se to bijeli podno arene, a nisu labudovi ni šatori age Hasanage???? Jel to verzija sajma zdravlja ?!?!?!?)

Ipak, moju malenu su toliko oduševili da se uz fotografiju s njima jedva odljepila od primisli kupovine maske koju će nositi na idućem maskenbalu…

Maska preko čitavog lica u prirodnoj veličini dođe od 65 do 120 eura, pa tko voli nek izvoli…

Talijani su majstori bez premca kada treba turistu izbiti eure iz džepa…

Ja sam uglavnom ljepila pogled uz najnovije kolekcije izložene pogledima prolaznika… Donosim jedno haljinu, koja mi se posebno svidjela… Tko mi brani sanjati da ću jednom u takvo što i stati.




Odlučili smo se osvježiti rashlađenim voćem i sladoledom… Jedan voćni kup poslužen u plastičnoj čaši za usput stoji 2 ili 3 eura, a kuglica (ma kugletina) sladoleda oko 2 eura…

Julijin kip je još na svojem mjestu i svjedoči tužnoj ljubavnoj priči iz davnina za koju još nitko nema dokaza da se doista dogodila… Navodno, nema dokaza niti da su u Veroni ikada živjeli Romeo i Julija , barem ne pod tim imenima.
Ipak, postoji priča o dvije zavađene veronske obitelji… Postoje i tvrdnje da je „Julija“ bila starija od „Romea“ i da ga je nadživjela dosta godina… ali nema materijalnih dokaza.




Zanimljivo je vidjeti mistificirani balkon, promatrati gužvu oko kipa i uzvike samozvanih fotografa, kao i proći kroz maleni prolaz do dvorišta ispisan različitim imenima i bojama uz skrivene ljubavne čežnje.




Čitavu priču, pretvorila sam u ljubavnu bajku, uz koju je uživala moja malena… Za uspomenu je kupila lepezu s motivima Verone i naravno, popularnog balkona. Još pola sata u autobusu je gledala u lepezu i pripovijedala priču sama sebi uživajući u novim spoznajama.
Sanjaj, milo moje…. Maštaj i uživaj…

A Vama, dragi moji, do idućeg dijela izvješća - Ciao amici !!!

srijeda, 07.05.2008.

Buongiorno, Verona !

Čitam danas vic....
On: Provedimo idući vikend kao nikad do sad lijepo.
Ona: Odlična ideja, dragi. Vidimo se u ponedjeljak.

E, a ja se upravo spremam provesti nezaboravan vikend… i budite sigurni da ću „udaviti“ s pričama s puta sve koji se usudite otvoriti ovu stranicu….

A, gdje ću ja to ? I to bez predragog ? I putovnicu sam pripremila…

Jedno sam sigurna… U subotu ujutro vidim sebe kako pijem caffe con latte kod arene u srcu Verone.




Sigurno ću, po tko zna koji put,pregledati i stanje Romeove i Julijine kuće……



„…..Mržnja dviju kuća po gordosti prvih
U nov sukob planu kao vatra živa -
Građanske im ruke ogrezle u krvi.
Ali sudbina htjede da iz gnjevnih krila
Ljubavnici niknu zlosretni i tužni
I da svojim padom, kad im stanu bila,
Porodični razdor prekinu taj ružni….“


I niz glazbenih primjera sam si već nasnimila za slušanje u autobusu….

Naravno, da nisam zaboravila predivnu glazbu Čajkovskog i njegovu suitu Romeo i Julija….

Romeo: „..Pst! Šta zasja to na onom prozoru?
Da, to je istok, a Julija - sunce! ….„


A ne može ni bez Prokofjeva…. Prokofjev je genijalac koji je imao tri čiste skladati balet na temu Shakespearove tragedije, ali završetak prepraviti u happy…..

Julija: „….Šta je ime? Cvijet što se ruža zove
Mirisao bi lijepo i sa drugim imenom….“


Sve glazbene primjere sam si presnimila s jednog starog školskog CD-a, koji sam kreirala za maturante još prije četiri godine… Željela sam se uklopiti u ugođaj veljače i Valentinova, a ipak obraditi nešto gradiva….

Na CD-u je pregršt glazbenih primjera potpuno različitih smjerova, ali s istim radnim nazivom: Romeo i Julija.
To je tridesetak minuta glazbe uz koju su prema uputama imali slobodno, prema trenutnom osjećaju i želji crtati, bojati, slikati u bilježnice mentalnu mapu na temu – da, pogodili ste – Romeo i Julija. (Deset minuta sam ostavila za Uvodnu riječ i pojašnjenja cilja nastavnoga sata, a pet minuta za zaključivanje sata i komentare učenika….)

Meni je jedan od najljepših primjera s tog CD-a svakako onaj, u izvedbi Dire Straitsa….



O mentalnim mapama danas više nemam snage pisati…. Možda neku od tada iscrtanih mapa skeniram i objavim (kada majstor popravi skener )…. Doista ima predivnih kreativnih primjera…. Naši su učenici pravi umjetnici, vjerovali ili ne…..

Koncentracija mi je slomljena, a nevidljive sile misli usmjeravaju k Italiji…. I samo čujem glazbu…i stihove:

".... Buongiorno Italia, ……
Buongiorno Dio
Lo sai che ci sono anch io „

Stihovi su to jednog hita koji je Toto Cutugno pjevao na Sanremu 1983, godine.
A refren ćete me često čuti pjevati …. Dođe mi nešto poput osobne himne…

"....Lasciatemi cantare con la chitarra in mano
Lasciatemi cantare una canzone piano piano...."

Dobro, priznajem, ponekad izmijenim stihove pa zazvuči i :

Lasciatemi morire…

No, trenutno bih samo cantare ….i uz pjesmu - dormire !!!! Svima koji čitate u noćne sate i : Buonanotte !